Ako iko ikada. Napise pjesmu nad pjesmama. Ako iko ikada. To ucini.

Prvi juni, 2006. 10:30, izmedju Linköpinga i Motale. Vedar sumrak, pokoji oblak razmazan po horizontu. Sunce je vec zaslo, ali jos uvijek crvenkasto svijetlo obasjava zelene pasnjake kraj puta.

Borensberg. Jos malo pa cemo proci ispod kanala kojeg su ruski vojni zarobljenici iskopali pocetkom 1800-te godine. Moj put nekada bjese ravan. Preravan. Vodio me ravno prema cilju, ali cilj je nestao. To je inace karakter svih pravih ciljeva, oni ne postoje. Fiktivni ciljevi, kojih je nas zivot prepun, oni postoje, i stvarni su. Kontradikcija samo potvrdjuje tezu. Pravi ciljevi su nemoguci prema definiciji. Jer, jednom u cilju, sta bi se desilo? Nirvana? Extaza? Gomila malih orgazama svake druge sekunede? Ne. Do pravog cilja se nikada ne moze doci. A kad se dodje do fiktivnog cilja, na redu je drugi fiktivni cilj.

Ako zelis da mjenjas ljude, ne odmeci se.

Stvorenja prilagodjena zivotu u krdu, ljudi. Kao kameni most koji svojom krutoscu odrzava sopstevnu tezinu, protivice se gravitaciji u gracioznom luku. Mi stalno nesto zelimo jedni od drugih. Da se volimo, da se mrzimo. Da se druzimo i pomazemo, grupisemo i odmazemo. Slucaj nam je dao sposobnost da nase potrebe rjesimo u djelicu nama ponudjenog vremena. Ostatak vremena je praznina. Void. Nista ne vraca. Nista ne trazi. Mi smo taoci nicega. Imamo male metode da protracimo to vrijeme. Koje zovemo zivot. Nekoga podrzavamo, zovuci ga prijateljom, ljubavnikom, bratom. Nekoga sputavamo, skota, mrcinu, budalu, kretena. Ali i kreten ima brata, i brat je kreten. Ljubavnik je mrcina. Nekome mrcina ljubavnik. Nasi mali modeli nam govore ko je ko za nas. Ukazati na besmisao u svemu tome, to je ukloniti smisao.

Cime ispuniti prazninu izmedju objeda i rasplodjavanja?

Praznina je mogucnost, mogucnost potreba. Ako nesto mozemo mi to i hocemo, ako nesto hocemo mi cemo biti nezadovoljni ako to nemamo. Kada smo nezadovoljni mi se mjenjamo, kada se mjenjamo, mi brisemo nesto i stvaramo novu prazninu. Nove mogucnosti, noce potrebe. Krug.
Carobnjak je stajao kraj pruge, stavio je novcic na sine. Sila teze je vukla carobnjakovo tijelo u kompaktni valjak. On je bio stvaran, ona nestvarna. Visoka, tanka, strana, tudja. Nasmijala se. I on se nasmijao, dubokim glasom. Voz je dosao. Prosao. Trazili su novcic, ali njega vise nije bilo. Sve se promjenilo.

Uvijek sam a nikad do kraja.